Drvo - Gibonni

Tijelo zemlji nek´ je zrno
duša preseli u drvo
u tišinu svojih godova

Kao paučina ispletena
sva su lica, sva imena
samo svijetla noćnih brodova


Mogu biti bor na vjetru
sam u mraku, sam na svijetlu
drvo u tišini šume
jer me šume sve razume

Mogu biti to što jesam
zabludama svojim tesan
živo drvo ispod kore
čekam ruke da me stvore

Da bih bio veslo broda
spokojan, kraj divljih voda
šibice, što noću vide
bijeli štap što zna gdje ide

Biti jedna od dasaka
koja oda hod koraka
odškrinuta vrata sobe

Pustam svjetlo
ste te zove k meni
sto te zove k meni

Pusti ljubav, da prolista
na koncu, ćista k´o sunca trag
pusti Bože, da je slavim
u te ruke stavim dušu za kraj

Kad me vrate zemlji crnoj
duša preseli u drvo
u tišinu svojih godova

U tom času pomirenja
sve su krivnje, poniženja
jeka iz dalekih rovova

Već sam bio trn u oku
batina o desnom boku
već sam bio stup od srama
što na vijeke mora s nama

Vec sam bio kundak puške
gurnute u ruke muške
oštar iver ispod kože
napravi me boljim, Bože

Daj da budem dom za ptice
svoga neba prognanice
neba što u nama diše
i od ljudi pravi kiše

Daj da budem okvir slika
od svih mojih saputnika
slika, što na grudi stišćem
suste kao suvo lišće

A na slici moja mati
mlađa, no je mogu znati
još je dijete što prkosi
dok u sebi dijete nosi

Jedna slika oca moga
u samoću urasloga
što na pozdrav diže ruku
šalje nijemu oporuku k meni

I evo, ja na rubu šume
djeca pale stare gume
plamen, što se nebu penje
mjesto čuvat će za mene

Mjesto gdje je šapat krila
noćnih ptica i leptira
ptica, koje grade gnijezda
duši starijoj od zvijezda

Tu su ispred kuće moje
i ta što kuca, znamo ko je
ja sam zemlja, duh je ptica
ja sam zemlja, duh je ptica
samo Božja pozajmica meni


Pusti, Bože, da te slavim
u te ruke stavim dušu za kraj